Review
Riječ strpljivost se može definirati na razne načine, ovisno o kontekstu u kojem ju primjenjujemo. Za potrebe ovog teksta koristit ću se s definicijom koja ju najbolje opisuje: mirnoća, hladnokrvnost u čekanju ili očekivanju.
Svi smo mi ponekad bili primorani čekati, iščekivati, očekivati i nije to lako. Uglavnom nije. Zna biti vrlo iritantno čekati nekoga tko zakasni 5 minuta ili iščekivati paket koji ste naručili preko jednog od stotine online dućana ili oglasnika pa vas tih 10-15-30 dana izluđuju. Zamislite tek na razdoblje od, recimo, četiri godine između dva albuma omiljenog benda? Znam, svi smo bili u sličnim situacijama i nisu ugodne. A sad zamislite slučaj da čekate 16 (šesnaest) godina. Šesnaest godina na prvi album, šesnaest godina na album benda koji se sada, a i tada, smatrao jednim od najvećih u Jugoslaviji. Upravo je toliko vremena trebalo Indexima da objave Modru rijeku, svoj prvi, antologijski, epohalni album. I baš zato je strpljivost, strpljenje, vrlina. Ovaj album to dokazuje, on dokazuje i pokazuje kako se nebrojeno puta izrečena fraza da na dobre stvari valja čekati treba uzeti za nepobitno točnu.
Indexi su svoju karijeru, do te 1978. već dobrano izgradili ustoličivši sebe kao festivalski bend, koji je redovito koncertirao po bivšoj državi, ali i van njezinih granica, s naglaskom na države istočnog bloka. Bend je do tada već promijenio nekolicinu članova te objavio neke od svojih antologijskih singlova („Da sam ja netko“). A onda se desila ta 1978. i izlazak Modre rijeke. Apsolutnog kapitalca, giganta i diva prog-rocka ovih prostora, ma i uopće dragulja glazbe bivše države. Indexi su upravo drugačije od onoga što se od njih očekivalo objavili ovo remek-djelo u kojem su očito dali od sebe ono što im je tada ležalo na srcu, spojivši razne vidove umjetnosti na jednom mjestu, poeziju, rock glazbu i slikarstvo.
Pjesme su, u stvari, uglazbljeni stihovi velikog pjesnika Maka Dizdara, a dvije na albumu recitira velikan jugoslovenskog (dakako hrvatskog, ali ovako ga stavljamo u širi kontekst i dajemo njegovom talentu veći značaj) glumišta Fabijan Šovagović. Pokazuje se ovdje, baš kao što se pokazalo i četiri godine prije na Šerbedžijinom „Ne daj se Ines“, žanrovski sasvim drugačijem albumu od Modre rijeke, da je simbioza poezije i suvremene glazbe neophodna i da su takvi albumi u nasušno potrebni - jedni za opuštanje, jedni za propitkivanje i razmišljanje. Modra rijeka je krasan album, na momente težak i mračan, a opet tako sjajan i blistav u svakom svom dijelu, svakom okretu, svakoj sekundi i svakoj brazdi, da u njoj možete objediniti sve navedeno.
Nisam siguran koji je povod bio da se baš sada objavi vinilno reizdanje Modre rijeke, no to zaista i nije toliko važno jer ono što nas na ovom izdanju očekuje je vraćeno vrijeme, udahnuta nova mladost, novi život albumu koji u globalnim razmjerima zauzima značajno mjesto. Iako smo se do sada imali prilike susresti s nekoliko njegovih reizdanja, po prvi put u 33 godine Modra rijeka se pojavljuje na 180 gramskom vinilu. S tim u svezi, u Abbey Road Studiju u Londonu urađen je, specijalnom metodom nareza visoke kvalitete, i half speed master koji je digitalno transferiran s analognih stereo vrpci originalno produciranih u Zagrebu i Münchenu 1978. godine. Sve to zvuči naprosto bajno.
No nije samo glazba restaurirana, isto je napravljeno i s predivnim omotom albuma, koji sadržava sliku glasovitog bosanskohercegovačkog umjetnika, slikara i grafičara Mersada Berbera, tako da posjedujući ovaj album ne samo da ćete posjedovati remek-djelo popularne glazbe s ovih prostora, već ćete u kolekciji imati i kapitalno djelo likovne umjetnosti.
Kako god okrenuli, ovaj album vrišti umjetnost iz svakog svog djelića, bilo zvučnog bilo vizualnog i nužan je dio fonoteke svakog iole ozbiljnog rockera, audiofila i glazbenog kolekcionara.
Nenad Horvat
