Review
Do sredine osamdesetih Bruce Springsteen je na svjetlu dana suočio svojevrsne krajnosti vlastite kreativne osobnosti – dok je "Nebraska", kao zbirka posve ogoljenih, minimalističnih pjesama, zapravo demo-zapisa iz kućne radinosti, predstavila dotad najmračnijeg Bossa, naoko posustalog i pesimizmom obremenjenog usamljenika, "Born in the U.S.A.", čije su pjesme nastajale gotovo istovremeno s onima s prethodnika, na svjetla pozornica iznijela je punokrvan rock 'n' roll bend u svoj sviračkoj raskoši i na gromoglasnoj misiji spasitelja posustale kulture, kao i svih onih vrijednosti što čovjeka čine čovjekom. Ista priča – dva lica; isti protagonist – dva pripovjedna toka. Glomazna turneja što je uslijedila nakon objave i uspjeha potonjeg albuma, a koja je od Springsteena načinila konačno istinsku zvijezdu, po svim mjerilima i standardima, postavivši ga uz bok tadašnjim apsolutnim favoritima publike poput Michaela Jacksona i Princea, podigla je njegovu priču na viši, ozbiljniji nivo na kojem dolaze "nemoralne ponude" velikih korporacija i politička svojatanja, priprijetivši ozbiljno dotad neupitnom integritetu, potpunoj apolitičnosti i predanom radu osobe kakva se rijetko sreće u uspješnijem dijelu rock-industrije. Springsteen, kako to, nadamo se, biva s istinski iskrenim osobama, nije pokleknuo.
Do ponovnog ulaska u studio on je preživio nimalo dobronamjerna svojatanja "Born in the U.S.A." od strane Reaganova političkog aparata, ali ne raspalivši po, u rock-krugovima iznimno omraženom republikancu drvljem i kamenjem, kako su to običavali njegovi kolege, već pomirljivim i konstruktivnim tonom, upozoravajući na nužnost prevage skrbi za najpotrebitije iznad podgrijavanja nacionalnih mitova. Sudjelovao je i u humanitarnoj band-aid himni "We are the World" gotovo presudnim doprinosom, a prekoračio je napokon i preko svojih dotadašnjih zaziranja od obiteljskoga života, uplovivši u bračne vode s glumicom Julianne Phillips. Ulazak u brak bio je posve u skladu sa svim onim što je svojim radom i pjesmama zagovarao, ali to je dotada uporno odbijao provesti u praksi, smatrajući se nesposobnim ili nedoraslim za takav život, posve se podredivši glazbi i stalnim putovanjima gotovo kao misijskom radu. No, "Tunnel of Love", koji je nastajao tijekom prve polovice 1987. u uvjetima i stilu sličnim radu na "Nebraski", otvorio je uvid u neke pukotine što su brzo počele nagrizati Bruceovu ljubavnu luku.
On se početkom te 1987. zavukao praktički sam u studio kojeg je postavio pokraj svoga doma u Rumsonu, u New Jerseyu. Oboružavši se gitarom, sintesajzerom, glasovirom te ritam-mašinom dao se u nešto poput suvremenije verzije jezivo briljantne "Nebraske", ali ovoga puta prebacivši težište na ljubavnu problematiku. Da, baš problematiku, jer je priče što ih je negdje uz put skupio natopio jadima, sumnjama, osjećajima gubitka i dezorijentacije. Tu i tamo, na nekim pjesmama pustivši u studio na ispomoć dio ekipe iz E Street Banda, ponajprije bubnjara Maxa Weinberga, ali i novopridošlu Patti Scialfa, koja je ovdje pripomogla tek kao prateći vokal na tri pjesme, Springsteen nije nimalo poljuljao vrlo intiman, topao i izraženo solistički štih albuma.
A "Tunnel of Love" uistinu je poniranje u Bossove skrivenije teritorije, one na kojima je možda manje siguran nego dok pjeva o pustopoljinama američkog svagdana ili dok kroz kilometraže auto-cesta broji etape i postaje egzistencijalističkih bjegova i zasjeda. Kad u najljepšoj pjesmi albuma, singlu "Brilliant Disguise" on zapjeva "Želim znati jesi li ti ta kojoj ne vjerujem, jer sigurno ne vjerujem samom sebi", osjećamo da taj glas dolazi iz tamnih predsoblja, iz intimnijih interijera i s nekim novim naslagama sumnje. Iako album započinje glazbeno potpuno ogoljenom, bluzerskom "Ain't Got You", ove pjesme presudno podebljava tiha sintesajzerska pozadina, koja jasno govori da ovo nije rock 'n' roll album. Bio je to pokušaj uzimanja zraka, hvatanje daha i traženje prostora kakvog je bend u klasičnoj rock-postavi gušio. "Tunnel of Love" i kao takav, usprkos renomeu svoga potpisnika, izlazi kao album možda čak iskreniji i kompaktniji, zaokruženiji i snažniji od glasovitog, gotovo pompoznog "Born in the U.S.A.", iako ta usporedba, kad se podvuku crte, uopće nije bitna.
Jer, "Tougher Than the Rest" briljantna je u svojoj fluidnosti, koliko god bježala miljama i miljama od stilskih receptura ranih albuma; "Tunnel of Love" ne podsjeća samo naslovom na Dire Straits (što je daleko od komplimenta, uzme li se u obzir kako je to Springsteen do tada radio), ali zvuči sjajno kad u njoj zasvira bend i kroz međuigru gitara i sintesajzera počne sipati svoju viziju rastakanja ljubavne veze; "One Step Up" sa svojim mumljanjima "Kad se pogledam, ne vidim čovjeka kakav sam htio biti / Negdje sam se duž puta pokliznuo i sad sam uhvaćen u kretanju korak naprijed, natrag dva" ne može vas ostaviti hladnim, a spomenuta "Brilliant Disguise" je naprosto remek-djelo. Pritom, sve između njih gotovo je jednako snažno i opipljivo, bilo da Boss instrumente koristi sam ("Cautious Man", "Valentine's Day"), bilo da pusti bend da bar malo odvrne ventile ("Spare Parts"). Upravo u toj sugestivnosti, u emocionalnoj uvjerljivosti leži snaga "Tunnel of Love", koji je sve samo ne album kojeg bi očekivali milijuni zaraženi prethodnim "Born in the U.S.A." i koji stilski već opasno bježi svemu što je bilo tko kod Springsteena volio ili obožavao. Album koji sam svojim snagama i odlikama priskrbljuje sebi tako dobre ocjene, u prvom vas dijelu navlačeći na priču o romantici, da bi je u drugom gotovo zagušio u sumnjama, zabludama i krahovima, a na kraju ipak zasjao romantikom završne "Valentine's Day".
Nedugo po izlasku albuma Springsteenov se brak raspao, a rodila se nova ljubavna veza s namjerno prethodno spomenutom Patti Scialfa. Neki će reći da taj brak nije gotovo ni u čemu imao temelja (ona desetak godina mlađa, iz glumačkog svijeta, iz obitelji u kojoj nikad nije trebala brinuti o preživljavanju i problemima "malih ljudi", a on znojni radnik u rock-misiji) i da je sve dalje bilo logično rasplitanje i novo zaplitanje, ali to ostavimo protagonistima tamo negdje daleko iza zvučnika. Iza zvučnika iz kojih na samom isteku albuma izlaze u samo nekoliko stihova divni epilozi nekoga tko ne posustaje i nastavlja vjerovati u svoje i opće sutra: "Kažu da umirući u svom snu zapravo umireš u svom krevetu / Ali, draga, prošle sam noći sanjao kako mi se oči vraćaju natrag u glavu / I Božja svjetlost probila se unutra / Probudih se u tami, preplašen, zadihan i iznova rođen / Nije to bilo hladno dno rijeke što sam osjetio kako me preplavljuje / Nije to bila gorčina sna što se nije ostvario / Nije to bio ni vjetar sa sivih polja što sam osjetio kako mi prolazi rukama / Ne, draga, to si bila ti, zato drž' me čvrsto, reci da si zauvijek moja / I reci mi da ćeš biti moj usamljeni Valentino".
Ispričavam se na nespretnom, brzopoteznom prijevodu s Bossova engleskog originala…
Toni Matošin
/
« Born In The U.S.A. 
