Review
„Nikada nije prekasno“. Ta uzrečica vrijedi i kod otkrivanja pojedinih glazbenika/bendova.
To mi se dogodilo i u slučaju benda Arch Echo, benda koji svoje istine traži kroz mješavinu prog/rocka, fusion jazza, funka, metala.
Članovi: Joey Izzo-klavijature; Adam Rafowitz-gitara; Adam Bentley-gitara; Joe Calderone-bas i Richie Martinez-bubnjevi diplomirali su na prestižnom glazbenom Berklee College, što apsolutno pretpostavlja garanciju u najmanju ruku očekivanog pristojnog, ali i obečavajućeg odličnog sviranja.
Koliko su Arch Echo svojim jammingom uspjeli uzburkati instrumentalnu prog/metal scenu, prepunu već etabliranih imena poput Plinija, Dream Theater, Polyphia.... čitajte u nastavku.
Osim provjerene instrumentalne kvalitete, istu su ojačali gostovanjem Jordana Rudessa (Dream Theatre), Adriána Terrazas-Gonzálesa (The Mars Volta).
Instrumentalni albumi uvijek zahtjevaju opetovano slušanje, teško da išta sjeda u glavu iz prve. U njihovom slučaju iz prve se dade s lakoćom razabrati da je svirka puna (za tu vrstu glazbe) potrebne energije, nužnog entuzijazma i visokog profesionalizma. Nadalje ovakva glazba zna poprimiti nerado prisutan kliše koji pjesme usmjerava ka glazbenoj uranilovki, punoj tehnicizma.
Iskreno, mišljenja sam da bi bez primjerenog tehnicizma prog/rock/fusion bio interesantan kao lanjski snijeg, što Arch Echo sasvim elokventno poništava svojim, gotovo besprijekornim artizmom, za kojeg sam siguran da u živim nastupima poprima novu dimenziju.
Razlog otkrivanja novih umjetnika sadržan je u činjenici otkrivanja novog i dobrog u umjetnosti, pa tako i u glazbi, koja danas, nažalost ipak izbacuje ogromne količine škarta. A razloga za slušanje ovih mladih glazbenika ima itekako.
Iako se (neopravdano) u slućaju Arch Echoa nameće osjećaj da se pjesme pretapaju u jednu, raznolikost aranžmana (uvijek ugodno prisustvo klavijatura), žestoka dinamika s gasom do daske, moćna ritam sekcija i ponekad nepredvidljiva gitarska sola (Strandberg gitare) daju ovom njihovom, trećem po redu sasvim zadovoljavajuću ocjenu.
Individualno umijeće svakog od članova pretočeno je u odličan kohezivni, kaskadni (žestoki, blaži, žestoki) udar koji teško može mimoići slušni aparat, s posljedicama na pozitivne emocije koje se pri tome neizbježno javljaju.
Preporuka: obavezno slušati preko slušalica.
Stoga ljubitelji Plinija, Polyphie, Dream Theatera, Satrianija ne oklijevajte previše.
Đorđe Škarica
/
