Bluegrass

Review

Neumorni Willie Nelson, legenda country glazbe, aktivan je i u svojoj devedeset i prvoj godini života. Prošloga je petka objavio „Bluegrass“, drugi album u ovoj godini, sveukupno svoj sedamdeset i četvrti studijski uradak. Pridodamo li tome još dvadeset i šest albuma koje je tijekom karijere snimio u suradnji s raznim drugim autorima, dolazimo do uistinu impozantnog broja – okrugle stotice!

Na naslovnici nalazi se Willieva fotografija u plavom tonu, sukladno naslovu albuma, na kojoj je kao i uobičajeno - veseo i nasmiješen. Dizajn je idejno rješenje Jacoba Micaha Nelsona, Williejevog sina, glumca i skladatelja. Pogledom na naslovnicu netko površan zaključio bi da je stari, dobri Willie s godinama nekako pobrkao koje je boje trava ali nije u tome stvar. Kvaka je u tome da se na ovome albumu nalazi njegovih dvanaest starih pjesama koje je ovoga puta Willie aranžirao u stilu bluegrassa, podvrsti countryja poznatoj kao 'hillbilly', pravcu inspiriranom glazbom Appalachia koju su u SAD donijeli useljenici iz Velike Britanije i Irske u 18. stoljeću te uključuje i glazbenu tradiciju njihovih krajeva. Još jedna posebnost ovoga albuma jest da je to prva Williejeva ploča koju nije snimio svirajući svoj svima poznat, potpisan akustični Trigger. Gitaru, kao i ostale instrumente svirali su drugi, vrsni glazbenici.

Prema riječima Buddyja Cannona, producenta albuma, prvotna je zamisao bila da Willie otpjeva duete s pjevačima bluegrassa, no Cannon ju je odbacio kao nedovoljno atraktivnu. Stoga se, za razliku od prethodnog po obradama starih pjesama sličnog Nelsonovog albuma „Country Music“ (2010.), ovoga puta producent odlučio pjesme odabrati sam te okupiti prateći bend koji je tijekom dva dana u Nashvilleu uživo snimio sveukupni glazbeni materijal. Williejev vokal snimljen je u Austinu a jedini naknadno snimljen instrument jest usna harmonika koju je svirao Mickey Raphael.

Svi znamo da je Willie atipičan country pjevač, izuzetak i osvježenje koje se razlikuje od uobičajene, uštogljene nešvilske scene. Još je tijekom šezdesetih godina prošloga stoljeća, Willie pokrenuo cijeli glazbeni podžanr ovoga stila koji se nazivao progresivnim, „odmetničkim“ countryjem. S tri ključna albuma (a to su bili „Shotgun Willie“ (1973.), „Red Headed Stranger“ (1975.) i „Stardust (1978.)) učvrstio se na country sceni te svojom specifičnošću osvojio srca publike. I tekstualno, Willie je također prepoznatljiv i poseban budući da kroz jednostavne i duhovite tekstove, prožete flegmatičnom ironijom, vješto zaobilazi patetiku. Treba se tek malo zadubiti u njih i skužiti njegove fore.

Album otvara vesela i optimistična „No Love Around“ u kojoj se uz dozu optimizma opisuje klasična scena napuštanja od strane voljene osobe. U sebi sadrži sve prepoznatljive elemente countryja: bendžo, dobro (instrument kojega je proslavio Ry Cooder svojim soundtrackom za film „Paris, Texas“) i violinu, izvedena je veselo i u stilu 'bluegrassa' te je nova verzija svakako bolja od one s albuma „Phases and Stages“ (2015.). Drugu pjesmu, „Somebody Pick Up My Pieces“ neki znaju s ranijeg „Teatra“ (1998.). Laganoga je tempa, dobroga teksta, s podosta solo dionica, opuštajuća i sasvim ugodna za slušanje. Iduća je brza, „Good Hearted Woman“, stvar koju je Willie ranije pjevao i snimao sa svojim dobrim prijateljem Waylonom Jenningsom, američkim skladateljem i pjevačem countryja, još jednim „odmetnikom“ koji nije prihvaćao uvjete Nashvillea. Zajedno su snimili četiri albuma a jedan od njih postao je i prvi platinasti album u povijesti countryja. Waylon je prerano preminuo uslijed komplikacija vezanih uz dijabetes prije dvadeset godina.

„Good Hearted Woman“ u novom ruhu i dalje je vesela pjesma, s naglašenim ritmom, bendžom i violinom koja svira u pozadini te zvuči sasvim dobro, s jedinim nedostatkom što je možda minuticu predugačka. „Sad Song And Waltzas“ u novoj verziji ipak zvuči pomalo previše nakićeno i ljepša je u izvornoj verziji s njegovog već spomenutog fantastičnog albuma „Shotgun Willie“ koji je ove godine proslavio pola stoljeća. „Home Motel“ izvrsna je stvar s albuma „Teatro“ i u novoj verziji s gitarama umjesto klavira zvuči manje barski a više country. Osobno, pjesma mi je odlična u obje verzije jer je pjesma koja ima dušu. Nakon nje slijedi „You Left Me a Long Time Ago“, pjesma koja je ujedno bila i prvi singl s ove ploče te je objavljena još u lipnju. Izvorno, prvi puta snimljena je na albumu „The Willie Way“ (1972.) te se kasnije pojavljuje na odličnoj kompilaciji „Wanted! The Outlaws“ (1976.) kao i na onom osmerostrukom CD boxu - „Nashville Was The Roughest...“. Tekst joj je dopadljiv, posebno onaj dio: „And today might be the day that you walk away/ But you left me a long, long time ago (long, long time ago…“. I upravo je nevjerojatno koliko ova pjesma, baš kao i Willie, koji neopterećeno i lagano korača kroz deseto desetljeće života, zvuči svježe čak i nakon cijelih pola stoljeća.

„Yesterday's Wine“, pjesma s istoimenoga albuma iz 1971. godine, sasvim je dopadljiva je u novom aranžmanu, posebno u njegovoj novoj vokalnoj izvedbi. Brza „Bloody Mary Morning“, izvorno hit s albuma „Phases and Faces“, još je jedna odlična, izvrsno izvedena pjesma koja dokazuje da Willie u sebi ima fantastičan osjećaj za ritam. Jedna od najboljih pjesama na ovome albumu svakako je pjesma „Slow Down”. Vesela je i brza s tekstom koji je sažetak mnogih priča: „I lived too fast / Now it's too late to worry / And I'm too blue to cry anymore. / I once was a fool for the women / Now I'm just a fool, nothing more / So slow down, slow down old world / There's no hurry / 'Cause my life ain't mine anymore...”. A nakon nje možemo čuti „Still is Still Moving Me”, još jednu dinamičnu pjesmu, poslije koje slijedi jedan od najvećih Williejevih hitova - „On the Road Again”. Istina, trebalo mi je neko vrijeme da mi najprepoznatljivija Williejeva skladba sjedne u novoj verziji ali i ona je ovdje izvedena sasvim korektno. Ipak, ovom uspješnicom Willie nije završio svoj nov album. Za kraj je odabrao jednu još prikladniju, a to je - „Man With the Blues”. Prvi put se pojavila kao singl još davne 1959. godine, pet godina nakon njegova prvog singla “When I've Sung My Last Hillbilly Song” i premda se u ovoj novoj verziji (osim produkcijski) minimalno razlikuje od izvorne verzije, izvrsno je zatvaranje ovog zanimljivog albuma.

Premda najnoviji album Willieja Nelsona svakako nije antologijski, ne radi se o klasičnoj kompilaciji i reciklaži starih pjesama. Naprotiv, „Bluegrass“ na zanimljiv i svjež način u pretežito novim aranžmanima daje nam kvalitetan pregled briljantne karijere jednog od najvećih country izvođača. Istovremeno, novi studijski uradak nepobitno dokazuje da je Willie Nelson unatoč godinama i dalje u izvrsnoj formi te će ga stoga svatko tko voli „bluegrass“, bez sumnje, rado i iznova poslušati.

Ivan Dukić