Review
Stara krilatica kako nitko nije nezamjenjiv vrlo se efektno potvrdila u slučaju trinaestog studijskog albuma Nicka Cavea i njegovih The Bad Seeds. Naime, bio je to prvi njihov album bez Blixe Bargelda, gitarista čiji su rad i zvuk ostavili neizbrisiv trag i dali prepoznatljivu notu rukopisu benda. Baš zato se kao pošast širilo predviđanje kako to bez njega više neće biti "to", kako je ključna, uz Cavea "najcool" figura nenadoknadiv gubitak, kako su to sad "kao Stonesi bez Jaggera", no album koji se izrodio po takvom raspletu događanja postao je ne samo prvi pravi dvostruki (minutažom su i ranije Caveovi albumi znali nadmašiti okvire vinila, poput "No More Shall We Part" i "Murder Ballads", primjerice), već i kvalitetom nevjerojatno upečatljiv i bogat album. Zapravo, da budemo posve fer prema tim pjesmama, dva albuma u zajedničkoj ambalaži…
"Abattoir Blues" i "The Lyre of Orpheus" došli su kao paket svojevrsnih suprotnosti ne samo nakon odlaska ključnog člana benda već i nakon "Nocturame", možda prvog Caveovog albuma koji je kritiku ostavio poprilično ravnodušnom, pa i razočaranom i koji je, usprkos nekim svojim bitnim odlikama i nekoliko sjajnih pjesama, ostavio okus gubitka kompasa i nesnalaženja u "svijetu nakon" velikih kontemplativnih albuma "The Boatman's Call" i "No More Shall We Part". Nick Cave se odavno iskazao kao gotovo nepogrešiv kormilar pa je novi materijal odlučnim zamahom pomeo sve sumnje i pesimistična predviđanja. Sirovi, rokerski podgrijan i neusiljen "Abattoir Blues" te smiren, umiven, baladni "The Lyre of Orpheus" došli su tako kao novorođenčad dvaju naoko suprotnih izričaja samouvjerena autora, lonac i poklopac na brižno pripremljenom stolu.
Novopridošli gitarist i orguljaš James Johnston na nezahvalnoj poziciji zamjene Blixe Bargelda (uvjetno rečeno, budući da je uglavnom svirao orgulje dok je uvijek pouzdani Mick Harvey uvelike pokrio gitarske dionice) uklopio se u konačnu zvučnu sliku jedva primjetno, baš u maniri jednog od najboljih bendova na svijetu. S druge strane, bubnjarsko-perkusionističke dužnosti razdijeljene su po albumima, pa je gorostasnom Jimu Sclavunosu pripao "Abattoir Blues" a već starom lošem sjemenu Thomasu Wydleru, koji je nježniju stranu svog omiljenog instrumenta doktorirao na "The Boatman's Call", "The Lyre of Orpheus". Albume, pak, slobodno možete slušati posve neovisno jedan od drugoga, a ako ih i preslušate u nizu, nećete počiniti nikakav "prekršaj". Jer, zvuče – sjajno!
Na "Abattoir Blues" već se mogao namirisati zaokret prema projektu Grinderman i recepturama koje su zapekle album "Dig Lazarus Dig!" – sirova svirka u sigurnim rukama, natopljena bluesom i rockom, ali i gospelom te starim preokupacijama. I dok su Bog i ljubav, grijeh i čežnja, smrt i zločin ostali u fokusu, čini se kao da se jezik promijenio. "Cannibal's Hymn", "Messiah Ward" i "There She Goes, My Beautiful World" tako djeluju poput uglazbljene proze, dok ni ostale pjesme mnogo ne zaostaju. Ovijene slojevitom glazbenom teksturom, bujica Caveovih stihova tim više dobiva na težini i gustoći. "Get Ready for Love" kao propovijed koja se otima religiji kao sustavu u tom kontekstu gotovo programski otvara "predstavu" i postavlja ton na područja odmaknuta od terena prethodnih albuma ali i s osjetnom mudrošću prikupljenom s istima.
"The Lyre of Orpheus", usprkos uvodnoj pjesmi s kojom dijeli naslov i koja kroz kejvovsku preradu mita o Orfeju i Euridici uvelike hvata jeku s "Abattoir Blues", prelazi u tiše, poliranije i smirenije vode kojima se Cave gotovo jednako davno naučio suvereno kretati. Od "Breathless", koja zvuči vedrije od ičega što je dotad snimio, do gospelom (sa zborom) ozračene završnice, s pravim emotivnim krešendom u "Carry Me" i "O Children" (potonja je ušla u nove anale popularne kulture pojavljivanjem u zadnjem filmskom izdanku ćiribu-ćiriba sage o Harryju Potteru), proteže se ono što je većina možda željela čuti još na "Nocturami". Dojam koji po završetku zadnjega takta Cave i društvo ostavljaju ne ostavlja mjesta ravnodušnosti, a još manje sumnjama u daljnji potencijal ovog autorskog rukopisa. Uz to, The Bad Seeds su se po tko zna koji put potvrdili kao skup profesionalaca, ali s karakterom, vatrom i pravim osjećajem za vlastitu funkciju. Uvijek – kao pravi prateći bend – u službi rukopisa i Pjesme, bez obzira na sve rošade u postavi, čine se kao monolitna konstanta.
U najnovijem izdanju, dva CD-a iz 2004. dobivaju popratni DVD sa 5.1 surround miksom obaju albuma, B-stranama singlova, spotovima i dokumentarcem o pjesmama s albuma.
Toni Matošin
« Nocturama 
