Review
Usnula rock scena u Hrvata barem djelomično se probudila ponovnim okupljanjem Majki, iako oni (zasada) još uvijek skupljaju novac svirajući po koncertima, dok narod grozničavo iščekuje novi album. Iz mutnih voda demo scene uspio se uzdignuti zagrebački rock/blues band Gatuzo izdavši album Noge/Ruke/Glava i tako barem dao naslutiti kako rock scena nije tako siva te da izdavači i dalje imaju sluha za mlade bendove.
Gatuzo čine Damir Trkulja – Šiljo, gitara i glas benda te Goran Martinjak na bubnju. I to je to. Naravno, nema toga koji neće pomisliti na White Stripese čim se radi o takvoj postavi, ali Gatuzo i nisu pretjerano slični Stripesima kao što se na prvi pogled čini.
Album broji 13 pjesama i započinje pjesmom Prljave ruke te završava pjesmom Ruke. Još kad dodamo Ruke iz naslova albuma, zapitamo se da li Gatuzo imaju fetiš na iste ili samo žele istaknuti kako su one alat za pravljenje dobrog rock albuma. Svejedno, Rundekove Ruke mnogo su bolje. Tekstovi su ponekad prebanalni i pomalo djeluju isforsirano kako bi se namenutno taj buntovnički rock status koji se dobije kad spominješ mračne ulice, ubojstva, udarce. I to se osjeti.
Od pjesama treba istaknuti naslovnu sa albuma, Prljave ruke. Odlično aranžirana rock pjesma koja lako ulazi u uho, a opet ima dozu prljave i sirove energije kakva se krije i u njihovim velkim uzorima Kings Of Leon.
Opasna cesta je pjesma kojom dominira pravi gitarski rock"n"roll riff i brzi bubnjevi te refren vrlo nalik onima kakve znaju otpjevati Partibrejkersi, također jedni od njihovih uzora. Solo gitaru na ovoj pjesmi odsvirao je gitarist Majki, Zoran Čalić koji je i jedini gost albuma uz Igora Djekea, koji se bavi usnom harmonikom na pjesmi Umireš.
Upravo ta pjesma donosi western/country/blues ugođaj i Trkulju za vokalom koji zvuči kao ispolirani Goran Bare koji nikad nije dirnuo ni kap alkohola.
Album završava pjesmom Ruke koja u svojih devet minuta krije sav potencijal benda koji može zvučati brzo i žestoko, sirovo i uglađeno, psihodelično i atmosferično, i sve to sa odličnim prijelazima koji drže vašu pozornost od početka do kraja pjesme.
Cijeli album isproducirao je Igor Ivanović i sve to zvuči vrlo ispeglano i pažljivo odrađeno. Možda čak i prepažljivo jer bend uživo zvuči mnogo oštrije i glasnije sa puno više buke, žara i sirovog blues rocka nego na albumu koji je očito prilagođen širim sferama medijskog svijeta (čitajte – pristupačan radiopostajama koje i ne vole vrtjeti žestoko).
Gatuzo su odradili dobar posao sa svojim albumom prvijencem, pokazali su potencijal iako ga nisu i dokazali. Odlična je stvar za njih što vole i što puno nastupaju uživo jer je to bit pravog rock benda, da na svirkama prođe sito i rešeto, od praznih prostora bez pojačala i monitora do polupunih intimnih barova gdje svi sjede. Kad se iskristaliziraju i kad sa godinama skupe još više iskustva iz takvih situacija, biti će mnogo lakše napisati ulično-buntovničko tekst koji im je danas manjkav. Zasada su u pitanju nijanse, ali definitivno treba očekivati nove stvari od ovog dvojca koji obećava još mnogo dobrog za novu generaciju hrvatskih rock bendova.
Admir Sinani
/
