Review
Usporedo s novim studijskim radom "Vrijeme je, draga, vrijeme je", Rade Šerbedžija nam je odlučio isporučiti i koncertnu verziju svoga glazbenogpresent tensea, pa se stječe dojam da je riječ o pravoj maloj diskografskoj ofenzivi. Pridodamo li tomu i novi album sad mu već uhodanog pratećeg benda, na kojem se, naravno, pojavljuje i on sam, može se reći kako je, posve neovisno o samoj kakvoći materijala, lipanj glazbeno prošao u znaku legendarnog nam glumca/pjevača. Zapadni kolodvor je bio pak pratnja i na lanjskom božićnom koncertu u ljubljanskom Cankarjevu domu, a koji ispunjava gotovo cijelu minutažu dvostrukog "Live 2013.".
Dvadeset i četiri pjesme prostrte na dva diska, naravno, nisu samo naslovi novijega datuma, pa zbirka funkcionira – ili bi bar trebala funkcionirati – i kao presjek karijere sastavljen iz strogo današnje vizure. "Ne daj se Ines" kao već kultna, referencijalna točka za Šerbedžijin glazbeni opus je tako neizbježno tu, ali većinu čine pjesme iz novije faze karijere za koju popularni glumac očito ima još itekako optimističnih planova. "Live 2013." prije svega donosi atmosferu zadimljene kavane, neke na samom rubu velikoga grada u doba krize, ratne ili gospodarstvene, svejedno, ali takve u kojoj je lako zanijeti se u note koje ne moraju nužno biti tužne ni vesele, a najmanje izvanserijske. Šerbedžija je scenu postavio bez greške, ali upravo se u tom "živom" izdanju razotkrivši u svojoj pozi.
Zapadni kolodvor funkcioniraju tu kao savršeno uigran ulični bend, baš takav da Rade može zaigrati svoju rolu; dok u studijskom izdanju on još može prodati kakvu-takvu glazbenu viziju, na pozornici on zvuči (pretpostavljam, i izgleda) kao ono što kao umjetnik primarno i jest – glumac. Onaj isti koji je svojedobno žario i palio kinematografijom bivše države, savršen u ulogama njezinih likova, kao i onih koji su igrom sudbine utjecali u nju. Kabare kojim odiše "Live 2013." ne uspijeva tako kliznuti iz zadanih tračnica tog vlaka kojim putuje vesela družba sa svojim instrumentarijem prikupljenim u dalekim desetljećima i podnebljima izblijedjelim na platnima zamračenih privatnih kolekcija. Glazba je to i glumačko-interpretski gard kao skrojen za one gladne "zdravo narodskog", ali prefine da bi to baš tako priznali ili se javno mašili kakvog imena iz "nižih sfera" uzburkane estrade. Više nego na sasvim pristojnim studijskim albumima, Šerbedžija je ovdje odigrao bez šminke baš takvu ulogu – priskrbivši odavno sve adute i atribute za položaj dežurnog "artiste", persone iz "gornje klase" a boemske figure, svojim kazališnim pristupom glazbi dao je koncertnu predstavu idealnu za "urbanu gerilu", odnosno, onaj njezin dio koji se osjeća dužnim polagati račune i stalno opravdavati pripadnost tom plemenu, ne iskačući, ne daj, Bože, iz zadanih normi i formi.
Ne treba Radi Šerbedžiji tepati kao neshvaćenoj, osporavanoj ili odbacivanoj umjetničkoj veličini; njemu to uz sav neosporan glumački talent i fin osjećaj za glazbu po t(akv)oj mjeri zapravo nije potrebno. Neki će to, da, raditi više zbog sebe, ali govorimo li o samoj osobi koja je glasom, od šapata do vriska, vodila ovaj koncert, malo je tu uistinu neshvaćenog ili vizionarskog. Bar na ovim diskovima što ne sadrže materijal doista vrijedan albumskog formata. Tako ispada da je ova Radina lipanjska diskografska ofenziva ipak prvenstveno kvantitativnog maha, backup glumačkom, odnosno, kazališnom angažmanu, pa i dnevno političkom, od kojeg je često teško pobjeći kad si tako dugo tu negdje i kad si pritom još i – Rade. Osobito ako to bar djelićem sebe ni ne želiš.
Toni Matošin
