Review
Ostavimo postrani izmišljene tvrtke, Twitter profile, (samo)recenzije i svu marketinšku aktivnost vezanu uz novi, peti album Arcade Fire. Da, sve je to dio priče – možda čak i bitan – ali ono što "Everything Now" prije i iznad svega svjedoči nestanak je benda kojeg ste zavoljeli s prvijencem "Funeral" i digli u nebesa s "Neon Bible" i "The Suburbs". Ako je prethodni "Reflektor" to jasno namignuo, ovaj album definitivno potvrđuje – "stalna na tom svijetu samo mijena jest". Plesni impulsi, brzošireća sintetika i sve značajniji ritam šiknuli su iz radionice Wina Butlera i ekipe kao ne nužno (ili uopće) bijeg od sebe, već bijeg od statike, od učmalosti, možda i očekivanja.
Osobno sam tu u specifičnoj situaciji, jer "The Suburbs" sam svojedobno nahvalio na sva usta, da bih ga od tada poslušao (pa i poželio slušati) okruglih i zapanjujućih nula puta, dok sam "Reflektor" odbacio na jedva prvu kao ne osobito maštovito pumpanje minutaže za nešto što je imalo potencijala biti jako dobar (jedan) CD, još bolje, EP. "Everything Now" zatekao me tako na pozamašnoj distanci od benda koji (mi) je toliko obećavao (pa i pružio, da ne budem baš toliko ohol), ali i s novopronađenim entuzijazmom, čak i usprkos (ili baš zato) daljnjim putovanjem plesnim krajobrazima, najavljenim tijekom lipnja i srpnja s čak četiri singla, nimalo zavodljiva na prvo, drugo, pa ni treće slušanje. Jer naslovna pjesma vodi nas stazama koje je utabala Abba, što ne mora baš nužno biti loša stvar, koliko se u slučaju Arcade Fire čini kao da se bijeg već oteo kontroli. "Signs of Life" sa svojim retro-funk stilizacijama pak djeluje na mahove smiješno, pa koji takt kasnije tužno, toliko da se pitam jesam li ipak previše zalijepljen za ono što je Arcade Fire bio i što više realno nije smio biti, bar ne ako se misli uistinu razvijati kao glazbena štorija. Recimo da i jest tako, ali "Creature Comfort" s podlogom na tragu New Order ali u pozi na raskoraku od Manic Street Preachers do Pulp ljepše i bolje zvuči čisto kao glazba, jer Butlerov vokal potpomognut suprugom Régine sa svojim "važnim" stihovima zvuči poput dueta štrebera koji su naumili biti opaki. Ovaj put bar više smiješno nego tužno.
Četvrti singl kojim je album najavljen, "Electric Blue" predstavlja Régine samu za mikrofon, gdje u falsetu na sintetičkoj funk-podlozi iz davnijih vremena, ali provučenoj kroz suvremene kanale, donosi gotovo snenu, vrlo zanimljivu pjesmicu kojom se priča odmiče od ozbiljnijeg konteksta provučenog pod prethodno spomenute. Zato je daleko najuspjelija i najljepša pjesma albuma pred sam kraj pozicionirana digitalizirana (pseudo) country balada "We Don't Deserve Love" koja kao da svoju osobniju, "malu" priču propušta kroz kakav odašiljač usmjeren nebu umjesto kroz radijski eter. Tu, pred sam kraj, kad su se Butler i društvo odmaknuli od ambicioznijeg koncepta, "Everything Now" pružio je najljepše iz svoga kataloga. Bljezgarije poput poduplane "Infinite Content", katastrofa "Peter Pan" zaostale iz kakvog improviziranog glazbenog studija ili (kvazi)reggae užas "Chemistry" umalo su posve pokopali album, no kad se ojačani boljim utiscima otisnete na nova putovanja kroz ovaj začudni loop od albuma (stavite li album na repeat, uvidjet ćete da se zadnja pjesma naprosto pretače natrag u uvodnu) cjelina će vam sjedati sve bolje, pa će fluidna "Put Your Money on Me" zvučati čak sjajno, kao i minimalistična "Good God Damn".
Da, vrteći "Everything Now" iznova i iznova on će pričati u novim tonovima: da budem još banalniji, bit će vam sve ljepši, čak smisleniji, i to i bez onih naklapanja o današnjem svijetu koji nas tako otuđuje i u kojem je izrazit šum u komunikaciji i medijskoj sveprisutnosti (kažem, naklapanja jer svi mi, pa i Arcade Fire doprinosimo baš takvome svijetu i raspredamo pametno o tom, poput velikih revolucionara u dizajnerskim gaćicama i s iPhoneom u ruci). Tako je početna zgroženost vremenom prešla u nasmiješenost i optimizam po pitanju benda koji je spreman toliko staviti na kocku (mada su itekako svjesni da će ih tisuće opet nekritički, automatizmom, častiti panegiricima i lijepiti im značenja i objašnjenja samo njima logična i opravdana). Zato ova, s obzirom na goli sadržaj, relativno visoka ocjena – ionako ne sumnjam da ću ga nakon pisanja ovih redaka poslušati onoliko puta koliko i "The Suburbs" od tada. Da, napisah već koliko je to puta bilo… I to je u svijetu kakvog dišemo sasvim OK.
Toni Matošin
« Reflektor 
