Review
Debitantski album mlade riječke pjevačice Antonele Doko osvanuo je punih šest godina nakon nastupnog singla, pjesme "Zato što" iz 2014., ali kad uzmemo u obzir da "O čemu pričamo" zatječe svoju potpisnicu kao tek dvadesetjednogodišnjakinju, čini se kako se karijera dobitnice Porina za najboljeg novog izvođača 2017. gradi baš idealnim tempom i putanjom. Plod strpljenja, ali i duha vremena u kojem format albuma nerijetko ustupa prvenstvo kraćim formama i digitalnim platformama, ova zbirka pjesama zapravo je sabirnica singlova naredanih unatrag proteklih sedam godina.
Sama Antonela priznaje da joj izdavanje albuma, osobito kao CD-a, i nije bilo visoko na listi prioriteta, pojašnjavajući to upravo trenutnim stanjem diskografije, odnosno, novim navikama slušatelja, osobito mlađih, koje je i procijenila kao svoju publiku. Uistinu, njezina pop glazba s nenametljivom, kao usput pridodanom dozom naftalina, nema ni trunke pretencioznosti niti nam prodaje mudrost svojih autora, ali to je istodobno i pažljivo, mladenačkim žarom krojena kajdanka kroz koju nas vodi upečatljiv vokal, jedan od onih koji sazrijeva brže nego što bi to kalendarski protok godina njegove vlasnice sugerirao. Baš zato Antonela Doko ne samo što je zavrijedila objaviti album, već bi njegovo neobjavljivanje, bez obzira na duh vremena i ciljanu publiku, bio pravi propust i velika šteta.
Ktome, samo popunjavanje albuma bilo je zapravo vrlo jednostavan posao. Naime, cijela je niska pjesama koje je Antonela otpjevala i objavila zadnjih šest-sedam godina, a koje su bile i rado slušane i dobro medijski praćene. "O čemu pričamo" tako donosi čak deset već poznatih pjesama (od ukupno trinaest koliko ih album broji), što, srećom, ne podrazumijeva manjak samokritičnosti: od sjajnog pop-slatkiša "Onaj dan" do već davnog dueta s Dinom Antolićem "Voli me", sve nanizano na ovom impresivnom debiju ima svoje mjesto i opravdanje, pričajući jednu lijepu malu glazbenu priču. Uz autorski prinos Arijane Kunštek i Ines Prajo, Antoneline pjesme gradi upravo vokal, mlad koliko i neustrašiv, vrlo blago zagasit, po potrebi i hrapav, a prije svega raspojasan, svijetao i snažan, jedan od onih koji lakoćom čistog talenta, bez suvišne patetike i naručenih pojašnjenja opisuje ljubav prema glazbi i pjevanju koju ova mlada pjevačica očito njeguje.
I dok bolja polovica (i kusur) albuma ("Onaj dan", "Tako kažeš", "Ta ljubav", "O čemu pričamo", "Božić", "Ludi ti", "Sve osim nas", "Odlična stvar") zrači i svijetli kao primjer kako bi kvalitetna radio-friendly glazba trebala i mogla zvučati, a obrade Josipine "Sreće" i Dinine "Ella ee" (ovdje duet s autorom pjesme, Nenom Belanom) svjedoče izvođačku hrabrost i rano postignutu samouvjerenost (koliko god ovdje djelovale ipak kao filleri), slabije pjesme, poput simpatične, ali pretanke "Jesam te", ranog pjesmuljka "Zato što" i sladunjave "Voli me" na možda najbolji način sugeriraju kako je ovo sve ipak jedan početak, mali razigrani prolog nečemu što bi mogla i trebala biti sjajna karijera. Pop glazba u toj svojoj najširoj i najšarenijoj ladici često trpi i neukus, švercanje manjka sadržaja pod viškom šminke, pa i kokošarenje, kako se to u žargonu trendovski kaže, i baš zato glazbe i glasa poput Antonele Doko nasušno treba. O čemu nam priča ova mlada Riječanka vrijedi slušati ne zato da se nahranimo glazbenim kalorijama, već da nas podsjeti kako dobra pop glazba može biti posve lagana, neopterećena produkcijom i pretencioznošću, a prije svega da nas upozna s jednim mladim, nepatvorenim talentom. Zato za ovu rundu s moje strane ide i možda koja zvjezdica viška, pa ćemo o preciznijim (pr)ocjenama i konkretnijim (su)gest(ij)ama nekom drugom prigodom: naravno, govorim o novim albumima, kojih će, nadam se, biti više nego dovoljno da potvrde sve ono što je Antonela pokazala ili naznačila kroz ove male, nesavršene, ali ne i nebitne pjesme.
Toni Matošin
/
