Review
Je li HBO-ov dokumentarac „How Can You Mend A Broken Heart“ bio zaslužan za svojevrsno glazbeno buđenje jedinog živog od tri brata koji su tvorili jedan od najboljih pop-rock bendova svih vremena?
Naravno radi se o grupi Bee Gees, nekada s debelim razlogom uspoređivanim sa „bogovima“ pop-rocka (The Beatles, of course). Po mom skromnom mišljenju bi im bez oklijevanja uz ABBU dodijelilo status jednih od najboljih „proizvođača lakih nota“, što treba shvatiti isključivo kao pohvalu. Jer toliko hitova stvoriti u relativno kratko vrijeme samo dokazuje melodijsku snagu braće čija je bujica nota naprosto pokorila sve ljestvice diljem svijeta.
Svoju sklonost zabavljačkom poslu iskazuju od ranih godina (Barry je imao svega 9, a blizanci po 7 godina) sudjelući na amaterskim takmičenjima.
Status tinejdžerskih idola stječu internacionalno priznatim hitovima „New York Mining Disaster 1941“; „Massachussets“ ( iako te pjesme nisu isključivo konzumirali tinejdžeri), da bi čvrste pozicije u svijetu pop glazbe osigurali sa „World“; Words“; „ I Gotta A Message To You“; „To Love Somebody“; „How Can You Mend A Broken Heart“.
Na albumu „Trafalgar“ iz 1971 Maurice Gibb je konačno utvrdio svoj kompozitorski potencijal ulazeći pomalo u eksperimentalnu domenu s pjesmom „Lion In Winter“.
A ne spomenuti činjenicu da su jedni od najzaslužnijih za popularizaciju disco glazbe bio bi neoprostiv grijeh. Jer tko se ne sjeća albuma „Saturday Night Fever“ i hitova „Stayin' Allive“; „More Than A Woman“; „Night Fever“ ; „How Deep Is Your Love“; „Jive Talkin'“ , „You Should Be Dancing“ – albuma koji zasluženo ulazi u 500 najboljih svih vremena i koji je na mala vrata uveo John Travoltu u filmsku industriju nominirajući ga za nagradu Oscar.
Robin Gibb se okušao kroz solo karijeru snimivši komercijalno uspješan album „Robin's Reign“ sa kojeg treba izdvojiti hit singl „Saved By The Bells“, a nakon kojeg je brzo shvatio da mu pjevanje s braćom čini život kudikamo lakšim.
Maurice se oženio s britanskom pjevačicom Lulu, snimivši jedini album „The Loner".
Svojevrsni demode image udaljio ih je od glazbene matice, činilo se je povratak mission imposible što se tiče obnavljanja prvotnog impulsa. Napravili su album „Main Course“ s kojim su zagazili u opasne vode bijelog soula.
Dvoje mušketira više nema, Maurice nas je napustio 2003, a Robin 2012 godine, pa tako njihovu ostavštinu ovim albumom Barry nastoji otrgnuti iz zaborava, što je za svaku pohvalu, ne ulazeći pri tome u motive.
Iz samog naslova s lakoćom se dade naslutiti da je to tek prvi iz serije albuma kojima će revitalizirati njihovu glazbenu ostavštinu. Ovaj album je nedvosmisleno skretanje u vode pop countrya, umnogome zahvaljujući producentu Dave Cobbu.
Naravno, riječ je o obradama, uspješnom makeoveru već postojećeg materijala od kojeg treba spomenuti i neke raritete: „Rest Your Love On Me“ se nalazila na B strani „To Much Heaven“ ; „Words Of Fool“ je neobjavljeni demo snimak iz 80-tih, a prekrasna „Butterfly“ je iz faze koja je prethodila pojavi njihovih najvećih uspješnica po dolasku u Veliku Britaniju.
Da bi donekle održao vokalno višeglasnu falseto prepoznatljivost koju su tako specifično izražavala tri brata, Barry je lukavo, ujedno očekivano pozvao u pomoć cijelu regimentu poznatih imena.
U početnoj „I've Gotta Get A Message To You“ gostuje Keith Urban; Alison Krauss je posudila vokal u „Too Much Heaven“; Tommy Emanuel je dao svoj skromni, ali prepoznatljivi gitarski akustični umetak u „How Deep Is Your Love“ ; Cheryl Crow je zapjevala u „How Can You Mend A Broken Heart“ ; Dolly Parton je s Barryem zapjevala u prekrasnoj „Words“, sunarodkinja Olivija Newton-John je gostovala u „Rest Your Love On Me“; Brandi Carlile u „Run To Me“. Posebno bih istaknuo vokalnu rolu Jaya Buchanana, glavnog vokala, inače zaista moćnog i odličnog benda Rival Sons kojeg smo pozitivno recenzirali na stranicama SoundGuardiana.
Aranžmani su bogatiji od izvornika, uglavnom dominiraju gudači koji su neizbježan apendiks pop countryju uz diskretne role Hammonda, steel gitare i nezaobilaznog klavira, stoga šećera ne nedostaje uz napomenu da ne odlazi u glazbenu hiperglikemiju.
Katalog je to prepun epskih melodija, pamtljivih harmonija, primjerene ritmičnosti koje su trajno utisnute u kolektivnu svijest, pametno oplemenjen novim ruhom, katalog koji iskreno budi nostalgiju za vremenom prepunim lijepe glazbe.
Glazbeni dueti su lijepo posloženi, provjerena formula koja rijetko kada omane polučila je opet uspjeh, Barryev vokal nije izgubio mnogo na prepoznatljivosti svog tremola/vibrata. Možda je jedina mana albuma (makar po meni) što Barry nije gostima ustupio još više manevarskog prostora kroz koji bi se oni razmahali, te po mom mišljenju učinili ovaj album još pozitivnijim, još ugodnijim za slušanjem. Uz iznimku „To Love Somebody“ kojom dominira Jay Buchanan.
Uostalom, i ovako mu ništa ne nedostaje.
Što reći na kraju, osim: opet imamo pravu glazbu!!
Đorđe Škarica
