Review
Nakon što su 2012. godine izdali prilično bezličan i neprimjećen album „Elysium“, za sljedeći su album odlučili surađivati sa Stuartom Priceom, jednim od trenutno vodećih britanskih producenata. Kao rezultat te suradnje, već je 2013. godine stvoren prilično dobar album „Electric“. Tada je nekako i odlučeno da će njihova kolaboracija potrajati tri studijska albuma, od kojih nam „Super“, izdan prvog travnja ove godine, predstavlja drugi dio te „trilogije“.
Za naslovni singl izabrana je zgodna numera „Pop kids“, na kojoj se Pet Shop Boys prisjećaju ranih devedesetih i EDM scene koja je tada bila aktualna na Otoku. Nešto slično kao i na konceptualnom prethodniku „Electric“. Iako su prve asocijacije na ovaj duet osamdesete, Neil Tennant i Chris Lowe pokušavaju biti bar malo mlađi makar i u ovom retro elementu.
U našim krajevima na spomen glazbe ranih devedesetih stvaraju se neke sasvim druge asocijacije, iako, kada bi povukli paralelu, mogle bi se naći poveznice s omraženim cro danceom. A kada poslušate pjesme s ovog, možda i ironično nazvanog „Super“ albuma, reminiscencije na cro dance i euro-dance su neizbježne.
Uvodna „Happiness“, osim što frapantno podsjeća na naš trash, strašno vuče na Rednexov „Cotton eye Joe“. (šokantni flash iz naftalina). Slično se nastavlja i u grozomornoj „Twenty-something“. Za nekog tko voli ovaj bend, pjesme kakve se nižu u prvom dijelu albuma, izazivaju priličan osjećaj neugode.
U tom prvom dijelu albuma stvar spašava tek „Pop Kids“. Osim ugodne melodije i finog aranžmana u stilu propulzivnog pop housea, tekst ove pjesme čini je boljom od ostatka albuma, a što se pogotovo očituje u napadno hulnom stihu: „Telling everyone we knew that rock was overrated“.
U nastavku albuma treba izbjeći npr. „Groovy“ ili italo-disco „Pazzo!“, koje su napravljene da budu plesne a zapravo plešu s one strane neukusa. Posebna je priča refleksivna „The Dictator Decides“, u kojem pratimo razmišljanja umornog monarhističkog autokrata neke suvremene nam države koja zvuče otprilike onako kako ih zamišlja dokoni engleski džentlmen, miljama udaljen od psihologije moćnika i surove realnosti žitelja diktatorove zemlje. Teška i debela deluzija više svojstvena suvremenom internet aktivistu ili tradicionalnom salonskom ljevičaru granirana s viškom teorije i manjkom konkretne prakse.
Stvari kreću na bolje tek negdje oko „Undertow“, kada otprilike počinje bolji dio ovog izdanja. Tek s njom, i možda „Inner Sanctum“, počinje sljubljivanje ritma i dobre plesne atmosfere. U tom dijelu nalazimo i odličnu „Sad Robot World“, koja sadržajno puno bolje odgovara opisu introvertne refleksivne pjesme.
„Burn“ je možda i najbolja na albumu, dominantna čagerska navlakuša unatoč klišeiziranom refrenu; „We're gonna burn this disco down before the morning comes“. „Say It To Me“ i „Into Thin Air“ poboljšavaju dojam lošeg albuma s početka priče. Napokon su i beatovi i harmonije i tekstovi nekako sjeli na svoje mjesto. Pogotovo se to odnosi na posljednju stvar koja zvuči kao njihov stari dragulj „Radiophonic“ s kraja devedesetih.
Mnogi međutim ne znaju koliki su Pet Shop Boys zapravo radoholičari. Osim trinaest studijskih albuma, nekoliko predstava i bezbroj remikseva tuđih pjesama, radili su i glazbu za vlastite pop mjuzikle, balet (puno prije Radiohead), suvremenu glazbu za filmski klasik „Krstarica Potempkin“, hrpu produkcije i pjesama za druge a pogotovo pisanje glazbe za sjedeće koncerte gdje se pop kroz orkestraciju interpretira i tretira kao neka ozbiljna klasična glazba. I ne samo to, kao jedni od rijetkih muzičara koji njeguju anakronu formu B strane singlova, u svojoj preko trideset godina dugoj karijeri, izdali su dvije i dvostruke kompilacije svojih B-singlova.
Unatoč debelom umjetničkom i stvaralačkom kreditu ovaj album je ipak nedostatan za razinu onog što se od njih očekuje. Lirički nedovoljno intrigantan, pomalo priprost, pokušava dominantno pretendirati na plesni podij. Ali opet, teško da će ikada više biti ponovo dominantni na tom polju. Prilično je to zahtjevno pritom prizivajući dekadu kada je plesna glazba bila možda i najmanje zanimljiva.
Vjerojatno se pjesme s ovog izdanja neće vrtiti po raznim klubova izuzev možda kakvog kluba za starkelje kakav je npr. „Jabuka“ u Zagrebu. Po klijenteli koja se gore zatekne vikendom, ionako prije biste zaključili da se radi o kakvom roditeljskom sastanku nego o mjestu divljih tuluma za mlade i potentne. No to nije ni važno za glazbu ovog dueta. Ionako bi bilo čudno da starci mogu raspametiti mlađariju svojom vizijom suvremene muzike. Oni su svoje mjesto u panteonu pop glazbe zaradili davno prije, a na oscilacije u stvaralaštvu nije imun niti jedan umjetnik.
Ocjena bi na kraju bila negdje oko trojke, možda malo i poklonjen tri +. Ali to nije samo zbog naklonjenosti autora ovog teksta jednoj elektro pop instituciji kao što su PSB, već i zbog njihovog ustrajno hrabrog i subverzivnog stava sadržanog u stihu kakav je primjerice; „telling everyone that rock IS overrated“.
Toni Plićanić
« Electric 
