Electric

Review

Ljubitelji pitke elektronske glazbe koji ne vole naročito iznenađenja svakim novim albumom legendarnih Pet Shop Boysa dođu na svoje. Ove godine je izašao njihov 12. studijski album, jednostavno nazvan ‘Electric’, a minimalizam i jednostavnost najavljuje i omot albuma s jasnim aluzijama na ‘valove nepoznatih užitaka’ iz davne ’79-e.

Neil Tennant i Chris Lowe nam s devet novih pjesama daju svojevrsni best-of karijere što se tiče žanrova u kojima su se kretali. Progresivni početak albuma nastavlja se s klasičnim dance-pop pjesmama kakve će se najviše vrtiti na radiju i u klubovima da bi se završilo s još jednom šetnjom po ‘mračnoj strani’ plesne glazbe. Tennant se tekstualno opet vrti po vječnim i neprolaznim temama ljubavi kao precijenjenog osjećaja/stanja i noćnih provoda punih sjajno osvjetljenih plesnih podija i svega onoga što slijedi kad odvedete zgodnog komada kući. Obojica su i dalje ‘alergični na rock&roll’, a cijeli album zvuči kao povratak u blistave i konfuzne kasne osamdesete i rane devedesete kad su ovakvu glazbu slušali gotovo svi.

Ni ovaj album ne prolazi bez pokušaja oživljavanja djelića atmosfere ‘Blue Mondaya’, pjesme koja je trajno obilježila tada tek osnovane Pet Shop Boyse, a sada dio toga nalazimo u ‘Flourescent’. ‘Inside A Dream’ vraća nas u vrijeme najveće popularnosti dvojca, a ‘Shouting in the Evening’ bi netko trebao pustiti Scooteru i sličnim kolektivima koji su nas terorizirali devedesetih – ovako se to radi. Svoju pjesmu dobio je i uvijek zapostavljani četvrtak uz rap-dionicu stanovitog Examplea, a najveće iznenađenje krije se u obradi Springsteenove ‘Last to Die’, koja je zaista vrhunski interpretirana, iako sam se isprva bojao kako će zvučati tipična Bruceova rokačina u nježnim rukama Chrisa i Neila.

Pet Shop Boys jedni su od rijetkih konstanti čitave elektronske scene kroz posljednih gotovo 30 godina. Uspjeli su rani disco spojiti s progresivnijim elementima njujorške underground scene i zapakirati ih za europsko tržište barem jednako uspješno kao svojedobno New Order. Jedina je razlika je veća isprofiliranost Pet Shop Boysa u onome što su svirali te njihove pjesme iz čitave karijere i danas zvuče svježe, moderno i pitko, ali ne i priglupo, što je ‘mokri san’ ogromnog dijela današnje svjetske glazbene scene.

Filip Katić