Demolicious

Review

Demolicious je kompilacijski album Green Daya. Izašao je 19.4. povodom Record Store Day-a, a sastoji se od 17 demo snimaka pjesama s albuma ¡Uno!, ¡Dos! i ¡Tré!. Osim njih, tu se nalazi i dosad neobjavljena pjesma State of Shock. Mike Dirnt opisao je Demolicious: Ovako bi ¡Uno!, ¡Dos! i ¡Tré! zvučali da smo i dalje pod Lookout Records. To uopće nije nešto loše. Dok je bend bio pod Lookoutom zvučao je sirovije, iskrenije, neuljepšano, što je aspekt koji današnjem Green Dayju mrvicu nedostaje. Takva je i ova kolekcija. Iskrena, žestoka, pop melodije obavijene su tvrdim zvukom distorzije. Uvijek je zanimljivo slušati ranije verzije objavljenih pjesama koje doslovno blistaju od sređenosti, jer onda vidimo ono iz čega je pjesma nastala, vidimo izvornu ideju i ono što je, ne bih htjela da zvuči kao klišej, ali ono što je više iz srca. Ne impliciram da Green Day svoju glazbu radi bez srca, jer to nipošto nije slučaj, a velika količina emocija koju unose u stvaranje glazbe osjeti se na svakom albumu, pa tako i na ¡Uno!, ¡Dos! i ¡Tré!. Ali koliko god pjesme bile dobre i kvalitetne, kada uspoređujem s Demolicious, važem ljubav prema kvaliteti produkcije i ljubav prema iskrenim pjesmama ravno iz glave i/ili srca. U svakom slučaju, obje su verzije dobre, ali koristi poslušati i jednu i drugu kako bi se mogle nadopuniti u svojim kvalitetama. Još kao plus na Demoliciousu, nakon skoro svake pjesme uslijedi komentar benda o svom perfomansu, tako da nam ustvari i oni kažu valja li ili ne valja (slobby, awesome, do it again, yeah, i slično…).

Razlike koje su najuočljivije su solaže koje nisu ugledale svjetlo dana na albumu, a neke pjesme završavaju kratkim i slatkim jammanjem. Glas Billie Joea je neobrađen, ali kao što je poznato on je dobar pjevač što se ovdje baš vidi, i uopće ne zvuči loše. Ondje gdje mu se glas zatrese jednostavno odlično pristaje uz taj pomalo treš zvuk. Ali općenito, razlike su minimalne. Pjesma Sex, Drugs & Violence dobiva nešto drukčiju boju jer refren pjeva i basist Mike Dirnt pa djeluje više punkerski i s više stava, jer na albumskoj verziji Billie to otpjeva previše nježno, što mi se uvijek činilo neprikladno za riječi refrena koje idu Sex, drugs and violence, Gimme gimme danger. Pjesma Ashley tvrda je, mračna, hladna kao i na albumu, ali nedostaje joj najbolji dio zbog kojeg svaka curica poželi biti bivša Armstrongova ljubav (tekst u tom dijelu glasi: You are where you are, a wish on a shooting star, you are a filthy thought in my memory). Stay The Night ovdje je predstavljena u akustičnoj verziji. To nije dovoljno dobra, dovoljno kreativna i zanimljiva pjesma, da bi postojao razlog da dobije i svoju akustičnu inačicu. Gitara koja prati Billiejev glas (koji ovdje zvuči stvarno čudno) jednostavna je, a pjesma je općenito previše repetitivna da bi ju bilo vrijedno slušati bez distorzije. Nova, tj. dosad neobjavljena State of Shock slična je kao i sve ostale na triologiji ¡Uno!, ¡Dos! i ¡Tré!. Ima pamtljivu, slatku melodiju i žestoke gitare te je bez problema i ona mogla dobiti svoje mjesto na albumu.

Iskreno, ne znam zašto je Green Day odlučio objaviti ovu zbirku, ali meni je kao dugogodišnjem fanu drago, zato što sam dobila priliku vidjeti onu drugu stranu prije finalnog glancanja, a zbog snage i iskrenosti kojom ove verzije odišu volim Green Day još malo više.

Valentina Botica