Review
Nakon neformalnog koncerta održanog na prvoj splitskoj vidilici povodom svetkovine sv. Dujma, ovo je drugo ukazanje u javnosti širem auditoriju glazbenika u kojeg se mnogi zaklinju, dok mu drugi slučajno ili namjerno pronalaze dlake u njegovom jedinstvenom glazbenom meniju.
Ovi prvi se s opravdanim razlogom pozivaju na nepobitnu činjenicu kako je samo sudjelovanje i zadržavanje u domaćoj mainstream akademiji privilegija, privilegija koju je Gibo razradio do najsitijih detalja i parametara u brojnim od publike i kritike ovjerenim uspješnicama za koje je odavno zaslužio titulu čarobnjaka lijepih versa i nota. Ukratko rečeno, spreman sam braniti misao da je Gibonni hrvatski ekvivalent švedskoj pop mašini ili braći Gibb.
A za one cjepidlake koji ne mogu mirno spavati ako u opusu glazbenika ne pronalaze odmake, nikada definirane od njihove strane, Gibo i za njih ima rješenja kroz svoje glazbene transformacije, ponekad i nevidljive na prvi utisak. U svakom slučaju siguran sam da Gibo ne mari za one koji oponašateljima ili sumnjivo ustoličenim veličinama pridodaju veću pozornost u odnosu na izvornost.
Možda je u Gibinnom slučaju poznati hrvatski jal došao do svog eksponencijalnog vrhunca. Istinu za reći, Gibonni nije zatucani križar u svetoj misiji promicanja pop/rocka po svaku cijenu, prije bih kazao da je on jedan od putnika koji pažljivo i sustavno primjećuje mnogobrojne detalje na tom putu oblikujući pri tome ponekad savršene, pa i one druge, manje savršene priče, a koje se nikada ne referiraju na ničiji rad.
Gibo je provjereni meštar od refrena na koje se zakačite s jednostavnom lakoćom, kao što to biva s pogledom na lijepu ženu, uživanjem u dobrom štivu. Ono što Gibu čini drugačijem jedinstvena je neimarska sposobnost građenja glazbenih mostova koji šetnju kroz njegove pjesme od refrene do refrena čine nadasve ugodnom i osvježavajućom.
Pri tome ni za trenutak ne napušta svoj glazbeni integritet (a zašto bi) ne podilazujući nikome, pogotovo glazbenim dušebrižnicima.
U njegovim pričama posebna pažnja (očito još jedan krak njegovog prirodnog talenta, nasljeđenog ili uvjetovanog iz jedinstvenog djelovanja svog oca) pripada i stihovima, dobrim djelom produktom zemljopisnog okoliša u kojem djeluje, rodnog mu grada i posebne aure koju dalmatinski mentalitet posjeduje i njeguje. Istina, osim ponekad antologijskih stihova koji daju dodatnu plastičnost atmosferi ("Cesarica"), ima tu i prenaglašenih metafora ("Libar") koje su ipak odraz njegove osobnosti.
Kako sam naslov ovog EP-ja kaže, kroz po ure/pola sata i pet novih pjesama Gibo je racionalno bez velikih iznenađenja nastavio svoju glazbenu misiju provjerenim trajektorijem.
Uz ipak dvije dobrodošle divergencije, prvu koju nam donosi ritmički zarazna „Kiša-Zinaab“ nastala pod očitim utjecajem etno scene, one s „crnog“ kontinenta, a koje se ne bi sramio ni sam Peter Gabriel u svojim world avanturama. Siguran sam da će to biti jedna od pjesama koja će određivati peakove budućih koncerata.
Drugi odmak predstavlja Gibino specifično kročenje u teren obilježen „plavim bojama“, potenciran filigranskim gitarskim umetcima, boldan masnim basom u samom intru, te diskretnim klavijaturama.
Gibo bi, siguran sam iznjeverio svoj glazbeni svetonazor kada ne bi na svakom albumu uvrstio poneku baladu, u ovom slučaju emocionalno, prekrasnu, bogato aranžiranu „Lažu fotografije“ na koju će se paliti svjetla na brojnim mobilnim uređajima.
Jedna ili više nota znaju pokvariti cijelu simfoniju, poznata Gibina strast za perfekcijom, kroz njegovu cijelu karijeru i ovog je puta kroz aranžerski i produkcijski posao onemogućila takav scenarij.
Ukratko, ova šetnja novom postavom Gibinih slika s izložbe sasvim je ugodna i poželjna za opetovano slušanje.
Đorđe Škarica
/
