Review
Broj sedam magičan je broj.
Tjedan ima sedam dana, sedam je samuraja, prava ruža prema legendi ima sedam latica, legendarni gradovi izgrađeni su na sedam brežuljaka, a postoji i sedam smrtnih grijeha. Pohlepa je svakako jedan od njih, ista ona koja je u Fincherovom filmu "Sedam" dodijeljena odvjetniku, kao uvriježenom sinonimu za taj smrtni grijeh.
Oni koji misle da novac može sve, zacijelo su spremni za taj isti novac učiniti bilo što.
Bilo što, u ovom slučaju, bilo bi friško objavljivanje glazbenog materijala jednog od najvećih bendova svih vremena, nastalog čak daleke 1974. godine, svega 4 godine od njihove bogomdane pojave na svjetskoj rock sceni i 23 godine nakon preranog odlaska jednog od najoriginalnijih, najnepredvidljivijih i najupečatljivijih protagonista iz prešarene galerije likova koje nam je isporučila suvremena rock scena.
Motiv za objavljivanje ovog živog materijala koji je nastao mnogo prije negoli su nastali svi oni hitovi koji su, osim punjenja stadiona, iskreno, dostojanstveno i nadasve originalno adrenalinom punili naše duše i srca, uništavali glasnice zbog zborskog himničkog pjevanja – iza sebe ne ostavlja ništa drugo osim neugodna mirisa pohlepe, koju u ovom slučaju treba prikačiti diskografskoj kući, a nastala je iz isključive želje za ostvarivanjem brzog profita izvlačenjem iz naftalina bilo kakvog dostupnog snimljenog materijala, kao što se pokušava napraviti i sa neobjavljenim materijalom kralja popa.
Dakle, te daleke 1974. Godine, Queen su iza sebe imali tri objavljena albuma, njihov glazbeni izričaj nije još poprimio onu finalnu bezvremensku paletu akorda i versa, čudesan spoj Mayjevog gotičkog rocka i kićenog, blistavog te ponekad kabaretskog Freddiejevog pjevanja i poimanja rocka. Bilo je to tek postavljanje posebnog reflektora u svjetionik koji će tako jarko i snažno obasjati njihov uspon glazbenom scenom, rezerviranom samo za one najblistavije.
Queen nisu bili ni prvi ni zadnji bend izrastao na temeljima koje su postavili Zeppelini, čiji se teškometalni zvuk, makar u Britaniji, nije nikad do kraja eksploatirao u komercijalne svrhe. Nadalje, neosporno je da su Queen oduvijek bili izvrstan heavy rock bend, zvuka teškog poput Sabbatha, odsviranog poput Cream ili gustog poput Zeppelina, originalno začinjenog poznatim višeglasjem i falsetima, premda su do te 1974. godine dobrano eksperimentirali i sa funkom, operom ili elektronskom glazbom.
Dio uspjeha benda Queen leži u činjenici da su se našli u pravom trenutku na pravom mjestu, što podrazumijeva i veliku dozu sreće. Poznato je kako se u rock glazbi javljaju vakuumi, kada provjerene atrakcije nemaju trenutačno ili uopće ništa pametnog za kazati, te stoga njihove pozicije zauzimaju i elegantno popunjavaju manje talentirana (makar u startu) imena. Snaga Freddieja i ostatka benda leži u sposobnosti proširenja i traženja novih granica; na vrijeme su spoznali da je njihova glazba dovoljno privlačna kako tinejdžerima, tako i poklonicima hard rocka. Inteligentna produkcija pametno dozirana, beskrajno studijsko peglanje konačnog zvuka, ogroman uložen napor svih članova u cilju postizanja snažnog udara na sva osjetila slušatelja i gledatelja rezultirali su neospornim zanimanjem publike koja je njihov glazbeni put ubrzo pretvorila u legendarni (jer, tek kada legenda postane činjenica, onda o njoj treba voditi računa), na što je kritika i dalje bila poprilično nezainteresirana.
Kao u slučaju možda dva najveća benda svih vremena (Beatles, Stones), i Queen imaju svoj neizbježan kompozitorski tandem - May i Mercury, iako, ruku na srce, treba i Deaconu ponekad priznati status jednog Harrisona.
Prilika za sviranje u legendarnoj glazbenoj dvorani nije bila dostupna baš svakome; zapažene koncerte imala su najveća imena poput The Who, Hendrixa, Claptona, Floyda, Genesis, Yes, Oldfielda, Vana Morrisona, Ramonesa, Marleyja…., dok je, zanimljivo, Queenovcima ovo bio prvi veliki koncert. Na njemu su prezentirali sirovu energiju, uz uvjerljivu svirku i odličan zvuk, dok za vokalne domete ne treba trošiti previše riječi.
Treba napomenuti kako nam je ponuđeni materijal ustvari glazbena zabilješka sa dva njihova koncerta u istoj dvorani, prvog održanog 31. ožujka i drugog održanog 19.-20. studenog 1974. godine, pa stoga ne treba čuditi ponavljanje dobrog dijela odsviranog materijala.
Ovaj live album prezentira nam skoro podjednako raspoređen materijal s prva tri albuma i njihovim (do tada) uspješnicama koje su nagovještavale njihov razvojni put - "Seven Seas Of Rhye" i bitchy "Killer Queen". Kao što se podrazumijeva kod svakog heavy benda, gitara je stožerni instrument, a i bubnjar je, kako priliči, dobio svojih 5 minuta slave. Od ponuđenog materijala istaknuo bih "Stone Cold Crazy" kao reprezentativnog predstavnika speed metala, dugometražnu "Great King Rat", idealnu za koncertno izvođenje s uvijek poželjnim (kako za koga) metal atributima, Mayjeve gitarske eskapade naročito izražene u "Liar", dok su praznine popunjavali svojevrsni evergreeni poput "Jailhouse Rock" i "Big Spender", a mjesta se našlo i za rijetke laganice poput "White Queen" – tipične za opus bilo koje hard/heavy rock grupe. Naravno, kraj koncerta pripada engleskoj himni a la Queen.
Ovaj album će najzagriženijim fanovima prve faze stvaranja grupe Queen predstavljati neku vrstu zlatnoga grala, u zbirkama prosječnog audiofila naći će svoje mjesto čisto iz kurtoazije, dok će većina prema ovom uratku biti prilično ravnodušna.
Iskreno, ovaj album ne bih uvrstio u svoju kolekciju iz dva jednostavna razloga: niti je ovo reprezentativni primjerak hard/heavy glazbe, niti su ovo skladbe po kojima je grupa Queen stekla status jedne od ponajboljih rock grupa svih vremena.
Đorđe Škarica
/
« The Cosmos Rocks 
