Review
Jednom kad steknete sposobnost ignoriranja Bellamyjevog dramatičnog načina uzimanja daha prije svakog stiha, Muse postaje fenomenalan bend. Velika je šteta što hrvatsko pučanstvo to nije shvatilo davne 2007., kada smo dobili priliku ugostiti Muse koji od nastanka slovi kao jedan od najboljih live bendova na svijetu. Sudeći po mizernoj posjećenosti zagrebačkog koncerta, drugu priliku nećemo dobiti tako skoro. S druge strane (Jadrana), Italija je, uz Francusku, bila i ostala omiljena destinacija ovog benda na europskom kopnu, pošto je rodna im Engleska otok. Do sada su snimili tri albuma uživo: "Hullabaloo" u Parizu, "Absolution Tour" u Glastonburyju i "HAARP" u Londonu. Dakle, bio je red snimiti jedan koncert i na talijanskom tlu, pa je izabran onaj održan 6.7.2013. na rimskom olimpijskom stadionu u sklopu Unsustainable turneje kojom promoviraju svoj najnoviji album "The 2nd Law".
Popularna zamjerka Museu, osim već spomenutog i valjda neizbježnog dahtanja, jest prekomjerena komercijalizacija. Kao i za mnoge bendove koji su počeli u garaži, a sada sviraju na stadionima, upotrebljava se rečenica "Prodali su se." Recentni "The 2nd Law", pa i prethodni "The Resistance", izgledaju kao dodvoravanje širokim masama pretjeranom uporabom raznorazne elektronike koja je, baš slučajno, sada vrlo popularna. Čak i na četvrtom albumu, "Black Holes And Revelations", bio je vidljiv odmak od čistog i nesintetiziranog zvuka prethodnog albuma. U vrijeme izlaska "Absolutiona", fanovi naviknuti na zvukove prva dva albuma, "Origin Of Symmetry" i "Showbiz", bili su vrlo razočarani što su se njihovi heroji s prijelaza tisućljeća promijenili i "prodali", te su ih jednostavno prestali slušati jer to nije zvučalo isto i pjesme su bile previše catchy, što god to značilo. Odmak se vidio i u tematici pjesama, jer su odjednom počeli govoriti o preteškim temama, o religiji, politici i smaku svijeta, a ne o ljubavnim i inim problemima prosječnog europskog tinejdžera. Zaista, čemu slušati bend koji će svakim sljedećim albumom mijenjati svoj stil, isti onaj stil zbog kojega ste ih počeli slušati? Zovite to progresiva, avangarda ili ludost - nije bitno.
Zajednički nazivnik u cijeloj ovoj priči jest promjena. Da se Pink Floydi nisu negdje početkom sedamdesetih trgnuli iz narkomanske kolotečine (iz koje se jedan od njih nije uspio trgnuti) i napravili seriju od sedam albuma, svaki drukčiji od prethodnog, bili bi tek fusnota u nekoj glazbenoj enciklopediji o opskurnim bendovima Velike Britanije. Postoji bezbroj primjera bendova koji su pokušali nešto drugačije i pogodili, no isto tako ima još bar toliko primjera bendova koji su pokušali nešto drugačije i propali, uvjetno rečeno. Još je prerano reći u koju skupinu spada Muse - vrijeme će pokazati. Pink Floyd kao primjer nije odabran (samo) zbog kvalitete, već (i) zbog jednog (ne)važnog aspekta glazbe, a to je scenski nastup. Muse su, kao i svi, počeli kao mali bend. Pobijedili su na nekom talent-showu i postepeno došli do onoga čemu stremi većina glazbenika; da sviraju pred što većim auditorijem. Nevjerojatni svjetlosni efekti i neobične scenografije na pozornicama vjerni su pratitelji većine velikih koncerata, jer kako drugačije privući ljude koji te tek povremeno poslušaju i inače ne bi bili spremni platiti kartu za koncert? U tome su i članovi Pink Floyda u tri desetljeća postojanja postali majstori; dobar glas o njihovim nastupima nije se širio samo zbog dobre svirke, nego i zbog vizualne grandioznosti nastupa. Naravno, ne škodi biti dobar u svirci uživo, a Pink Floyd je to sigurno bio i Muse to sigurno jest.
Nakon ovog podužeg objašnjavanja samom sebi zašto Muse odjednom svira elektroniku i zašto svira na ogromnim stadionima, a ne u velikoj dvorani Doma sportova, možemo krenuti na koncert. Uzgred rečeno, uporaba elektronike u većoj ili manjoj mjeri prisutna je u cijeloj karijeri benda, jer nemoguće je da toliku količinu zvuka proizvode samo tri osobe, bez obzira na njihovu vokalno-instrumentalnu virtuoznost. Dakle, koncert održan na rimskom olimpijskom stadionu u ljetu 2013. sastojao se od dvadeset i osam (28) skladbi, od kojih je 21 dospjela na video, a 13 na audio izdanje. Na CD-u nalazi se jedna stvar s albuma "Absolution", tri s "Black Holes And Revelations", tri s "The Resistance", šest s "The 2nd Law" te niti jedna s prva dva albuma. Situacija s odabirom pjesama ni na samom koncertu nije bila puno drugačija te nije baš jasna koncentriranost na recentnu karijeru. U početku to pomalo smeta, no treba uzeti u obzir da je koncert održan u sklopu promotivne turneje za novi album, a pošto turneja još traje, ova live snimka je i dalje promotivni materijal za turneju. Uostalom, bend s četiri albuma uživo može si priuštiti da svaki od njih bude posvećen jednom dijelu karijere.
Sve one điđe-miđe na velebnoj pozornici, koreografija, impresivni svjetlosni efekti, ekstravagantna scenografija – na CD-u ništa od toga nije važno. Važna je samo usviranost benda i interakcija s publikom. Članovi Musea nisu tijekom karijere slučajno dobili mnoštvo nagrada za najbolji live bend, dobili su ih jer zvuče bolje uživo nego studijski, a situacija s publikom je beskrajno lakša ako imate bazu vjernih fanova koji uglas pjevaju sve tekstove, a ponekad i solaže. Takva publika prati ih još od vremena "Hullabalooa" na kojem je ovjekovječen pariški nastup iz 2002. Na koncertu jedanaest godina kasnije sviraju neke potpuno druge pjesme, ali čuje se ona ista oduševljenost fanova i ponekad se čini da će 61.000 ljudi nadglasati bend bez obzira na svu silu električnih instrumenata. Na kraju, uzevši u obzir trenutnu "elektronsku" fazu Musea, ne vide (tj. ne čuju) se nikakve naznake da su se Matt, Dom i Chris razmazili produkcijskim blagodatima suvremenog doba, oni u svirci uživo oduvijek briljiraju.
Vilim Ivančan
/
« The 2nd Law 
