Review
Pet Shop Boysi i dalje cijene anakronu formu B strane singlice. Uvijek produktivni ne propuštaju matičnom singlu dodati još neki od svojih produkata koji u odnosu na razvikaniji dio nisu mnogo zaostajali kvalitetom. Kompiliranje B dijela prve polovice karijere je uspješno izvedeno kroz Alternative. Format nastavlja tamo gdje je Alternative zastao – 1996., B stranama singlica slabašnog Bilingual prema recentnoj komercijalnoj uspješnici Yes. Mnogi će se složiti da se radi o slabijoj polovici karijere Pet Shop Boysa, a tako je i s drugom stranom tadašnjih singlica.
Format će istinski cijeniti tek zagriženi fanovi Pet Shop Boysa koji su sve brojeve koje su ranije mogli čuti dobili u obliku sastavljenog fizičkog izdanja. Ostalima će obimno djelo (radi se o čak 38 pjesama) biti prevelik zalogaj obzirom na strpljenje koje traži. Naime, za razliku od Alternativea, ovdje tek pola materijala drži vodu, dok ostatak pušta na sve strane potvrđujući zašto ih Pet Shop Boysi nisu stavili u ligu pjesama s albuma.
Prvi i drugi disk se znatno razlikuju po temama i tempu, no na kraju se s oba može izabrati podjednak broj slušljivih pjesama. Pri tome su slabije strane devedesetih uistinu slabe jer pokazuju koliko loše stari klupska produkcija kojom su se Pet Shop Boysi proslavili. Primjer tog su nezanimljiv remiks i In the Night i jeziva reinterpretacije Discotece. Vrhunac je zasigurno Confidential, demo za Tinu Turner koji ozbiljnije ne uspijeva ugroziti ni neprilagođen i tanak vokal Neila Tennanta. Gay camp atmosfera kojom je prošaran prvi disk je najčešće tragično loša (The Boy Who Couldn't Keep His Clothes On), no dobar ironični odmak je ostvaren uvodnom The Truck Driver and His Mate, a praktički doveden do savršenstva kroz Sexy Northerner.
Drugi disk, izuzev nekoliko promašenih retro referenci (The Resurrectionist) zvuči mnogo bliže trenutnoj klupskoj produkciji, no zaostaje u kreativnosti. U takvom okruženju se narcisoidna We're the Pet Shop Boys ističe kao nesuđeni hit, a status favorita zaslužuju zarazna In Private (koja je mogla i bez Eltona Johna) te fantastična After the Event. Ostatak je znatno mirniji u odnosu na prvi disk, ali i mnogo bezličniji. Koliko će Discoteca ostati u pamćenju ostati kao grozna, toliko se nitko neće sjećati Girls Don't Cry.
Konačno, Pet Shop Boysi su dokazali da ni na B strani nisu sposobni parirati svojim djelima iz osamdesetih. Kao iznimno veliko djelo, Format jednostavno nema dovoljno dobrih pjesama da bi izazvalo neki veći interes. Ipak, to su B strane i oštrije kritike tu nemaju prevelikog smisla. Ako se ovakav skup pjesama nekad pronađe na nekom studijskog albuma Pet Shop Boysa nastat će problemi. Dotad neka Format bude kompilacija na koju se treba pretjerano obazirati.
Ivan Glazer
